OŠTAR SUKOB IZMEĐU POLITIČKIH CILJEVA BRISELA I STVARNOG STANJA NA TERENU
Model “Made in Europe” (ili “Made in EU”) čini ključni dio predloženog evropskog Zakona o industrijskom akceleratoru (Industrial Accelerator Act – IAA), kojim Evropska Komisija želi zaštititi domaću proizvodnju i primorati strane proizvođače (prije svega kineske) da vozila i dijelove proizvode unutar Evropske Unije, da bi imali pravo na državne subvencije i javne nabavke.
Evropska Komisija je prijedlog ovog zakona objavila u martu ove godine, a trenutno su u toku pregovori između Evropskog Parlamenta i Vijeća EU, sa ciljem usvajanja prijedloga.
Očekuje se da bi se ova pravila mogle početi primjenjivati tokom 2027. godine.
Istovremeno, od 1. januara 2027. godine, na snagu stupaju i stroža “post-Brexit” pravila o porijeklu robe (Rules of Origin) između EU i Velike Britanije, što stvara dodatni pritisak na automobilsku industriju.
– Finalno sklapanje – vozilo mora biti fizički sastavljeno unutar jedne od 27 država članica EU (EU-27).
– Opšti udio lokalno proizvedenih komponenti – najmanje 70% ukupne vrijednosti komponenti, isključujući pogonsku bateriju, mora imati porijeko iz EU.
– Kritične komponente i baterije – u roku od tri godine od stupanja Zakona na snagu, najmanje 50% ključnih komponenti, kao što su elektromotori, elektronika i baterijski sistemi, mora biti proizvedeno u EU.
“Ako Evropska Unija isključi Veliku Britaniju, Tursku i Maroko iz svog modela ‘Made in EU’, za proizvodnju automobila, time će naštetiti vlastitoj automobilskoj industriji, umjesto da je ojača u odnosu na kinesku konkurenciju”, izjavio je Jim Baumbick, glavni rukovodilac Forda za Evropu.
Ova izjava oslikava oštar sukob između političkih ciljeva Brisela i stvarnog stanja na terenu, gdje su lanci snabdijevanja decenijama građeni van granica EU-27.
U trenutnom nacrtu, regulativa definiše “Evropu” isključivo kao članice EU, uz zemlje “evropskog ekonomskog prostora”, kao što je naprimjer Norveška, čime su izostavljeni najbliži industrijski partneri.
Najveći partner je Velika Britanija – uprkos činjenici da su Njemačka i Francuska postigle načelni dogovor da se Velika Britanija uključi u ovaj okvir, za to je potrebna saglasnost svih ostalih članica EU – ovo pitanje je glavna tema samita EU – UK.
Nezaobilazan partner je i Turska, iako je u carinskoj uniji s EU i predstavlja jedno od glavnih proizvodnih čvorišta za evropske brendove, posebno u sektoru komercijalnih vozila.
Maroko je posljednjih godina postao jedna od velikih proizvodnih baza za proizvodnju kompnenti, posebno za proizvođače kao što su Renault Group i Stellantis.
Naime, godišnja vrijednost automobilske trgovine između EU i Velike Britanije iznosi oko 80 milijardi eura. Isključivanjem Velike Britanije, ogroman udio automobila i automobilskih komponenti bio bi direktno pogođen gubitkom subvencija i trgovinskim barijerama.
To bi izazvalo i dodatne troškove carina, a stručnjaci procjenjuju da bi 75% do 82% električnih i hibridnih vozila, kojima se trguje preko La Manchea, neće ispuniti predložene uslove. To bi evropske izvoznike u Veliku Britaniju koštalo oko 1,4 milijarde eura, a britanske izvoznike u EU oko 400 miliona eura, samo u 2027. godini.
Iz turskog automobilskog sektora upozoravaju da zajednički lanci snabdijevanja EU – Turska, direktno održavaju više od 250.000 radnih mjesta unutar same EU.
Kao primjer paradoksa, navodi se primjer Forda Transita, najprodavanijeg kombija u Evropi – vozilo su dizajnirali i razvili inženjeri u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, više od 50% komponenti dolazi od dobavljača iz EU, a dodatnih 30% iz Velike Britanije i Turske. Međutim, finalno sklapanje obavlja se u tvornici Ford Otosan (Kocaeli) u Turskoj, pa prema trenutnom planu, gotov proizvod ne bi bio “Made in Europe” i izgubio bi pravo na subvencije i javne nabavke u EU.
Evropske automobilske kompanije uložile su milijarde eura u tvornice u Velikoj Britaniji, Turskoj i Maroku, oslanjajući se na postojeće trgovinske sporazume. Nagla promjena pravila tjerala bi proizvođače da troše sredstva na prebacivanje proizvodnje, umjesto na razvoj novih tehnoloških rješenja, što ih čini još ranjivijim u odnosu na konkurenciju iz Kine.
Dok se tradicionalni evropski proizvođači suočavaju s “penalima” zbog svojih postojećih lanaca snabdijevanja, to stvara prednost za kinesku konkurenciju, koja gradi tvornice u Evropi i koristi neiskorištene proizvodne kapacitete u evropskim tvornicama.

























